U nedjelju 14. siječnja 2018. godine u 11 sati u Gvozdanskom, u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova ap., slavit će se sveta misa povodom 440. godišnjice velejunačke obrane Gvozdanskog. Svetu misu predvodi biskup šibenski mons. Tomislav Rogić u zajedništvu s biskupom sisačkim mons. Vladom Košićem i svećenstvom.
Poslije svete mise, kod križa u središtu mjesta, održat će se komemoracija, braniteljskih udruge i Sisačko-moslavačke županije za poginule 1578., 1941. i 1991. godine.
Povodom obilježavanja 440. godišnjice velejunačke obrane Gvozdanskog u zagrebačkoj katedrali 12. siječnja 2018. godine u 18 sati, služiti će Sveta Misa za sve branitelje Gvozdanskog a potom i koncert „Sjećanje na Gvozdansko“. Na koncertu nastupa Simfonijski orkestar Hrvatske vojske.
GVOZDANSKO – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!
Utvrda Gvozdansko, na Banovini između Gline i Dvora, spomenik je hrvatskog graditeljstva, a kakvoća gradnje potvrđuje se kroz petstoljetnu opstojnost dojmljivih obrisa kula i zidova sve do danas. Izgradili su ga plemići Zrinski, u usponu svoje vlastelinske moći za potrebe čuvanja i iskorištavanja gospodarskih posjeda u Pounju. U okolnim šumama nalazili su se bogati rudnici srebra i olova, koji su omogućavali postojanu i junačku obranu Hrvatskog kraljevstva od turskih osvajača i vlaških pomagača. Nikola III. Zrinski i njegov sin Nikola IV. Šubić Zrinski – Sigetski, u utvrdi Gvozdansko kovali su čuvene srebrne talire za kupnju naoružanja i obranu ostataka Hrvatskog kraljevstva. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna u nizu važnih utvrda, kao dio hrvatskog obrambenog sustava. Potrebno se podsjetiti da je papa Lav X. 1519.g. u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću, podario Hrvatima naslov predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis. Bilo je to prije junačke smrti Nikole IV. Šubića Zrinskog u Sigetu 1566.g., a 12 godina kasnije branilo se Gvozdansko.
Gvozdansko je mjesto hrvatskog velejunaštva bez svjetskog uzora u slavnoj obrani Hrvatskog kraljevstva od turskih osvajača. Na Božić 25. prosinca 1577. Ferhad-paša po treći puta je ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, koju su hrabri branitelji odbili. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Tijekom noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasila se posljednja vatra u gradu. Kad su Turci ujutro krenuli u napad nije se oglasila ni jedna puška, pa su bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave, prodrli u grad i ostali zatečeni strahovitim prizorom. Svi su branitelji bili na svojim položajima smrznuti, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je osupnut i sam Ferhad-paša kojega je zadivila hrabrost branitelja Gvozdanskog. Branitelji su radije izginuli od gladi i hladnoće nego se predali. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se pronađe i dovede svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu. To je bila najveća počast koju je turski osvajač odao mrtvim braniteljima Gvozdanskog.
Tragična sudbina Gvozdanskog ponovila se još jednom za Božić 1941. kada je srbočetnička rulja poslije podnevne božićne mise poubijala 55 civilnih stanovnika Gvozdanskog. Nastavilo se to i 1991. godine kad su opet stradali hrvatski civili od lokalnih četnika. Isto se dogodilo i sa Zrinom u kojem su stolovali slavni plemići Zrinski Šubići, a srbopartizani su mjesto genocidno uništili i spalili 9. rujna 1943.g. S obzirom na sve žrtve Pounja i Banovine, one iz 1941. i 1991., očituje se još veći i dublji smisao hrvatske vjekovne nacionalne obrane slobode. Ona se ne gasi ni u najtežim nedaćama, ni u bezizglednim okolnostima. Stoga nije preuveličano ustvrditi i zaključiti – Gvozdansko je hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!
