Mi smo prve žene za volanom Patrije, oklopnog vozila vrijednog 30 mil. kuna

Ne nose šminku ni visoke potpetice. Njihove vojničke čizme moraju biti ulaštene, uniforma izglačana i uredna, a stav uspravan. Kada govore, govore jasno, glasno i jezgrovito. Vojnikinje Tanja Lovrić, Monika Čižmek i Katarina Cagarić, prva su ženska posada u Hrvatskoj, a možda i u svijetu, koja upravlja 26 tona teškim oklopnim vozilom Patria, vrijednosti 30 milijuna kuna.

Tri smo ratnice s hrvatske Patrije našli u vojarni “Pukovnik Predrag Matanović” u maglovitoj Petrinji, gdje nas je iza poredanih tenkova i debele žice, uz dva naoružana vojnika, provukao prvi dočasnik bojne postrojbe Gromovi Željko Lukačević. U maskirnoj uniformi, zakopčan do nosa, daje nam čvrsti stisak ruke i prodoran pogled. Zacijelo je znao da cijela ekipa Jutarnjeg, koja se to jutro postrojila ispred njega, nije služila vojsku. Neki zbog godina, a drugi uvjerenja, kako smo jedni drugima priznali na putu do Petrinje. Nismo radije ništa komentirali, već brže-bolje upitali koliko je vojnika smješteno u kompleksu gdje stoluju pripadnici dviju gardijskih motoriziranih bojni Tigrovi i Gromovi. Kako kaže, oko 250 vojnika spava u petrinjskoj vojarni koja izgleda kao manji grad, ispresijecan cestama s raštrkanim hangarima i zgradama. A koliko imate cura? – prelazimo mi na stvar.

– Da, iako je vojska ženskog roda, nekako se uvijek smatralo da je to muška domena. No posljednjih godina bilježimo promjene. Barem trećina među svim novim dobrovoljnim ročnicima su žene. Obično se godišnje na tromjesečnu obuku prijavi 180 ljudi, a računamo da će biti barem dvadesetak onih koji neće završiti obuku za vojnika do kraja – objašnjava nam Lukačević.

Među onima koji su se prestrašili sklekova, krute discipline i tri mjeseca vojničkog fažola nisu bile naše djevojke Tanja, Monika i Katarina koje su, dok smo mi s dočasnikom Lukačevićem obilazili vojarnu, Patriju već izvukle iz hangara, dobro zagrijale i pripremile. Kako smo se približavali impozantnoj mat zelenoj mašini na osam kotača i s teškom strojnicom na vrhu, otvori se željezni poklopac, a kroz okrugli otvor spretno se provuče plavokosa djevojka u maskirnom kombinezonu i sa zelenom beretkom na glavi. Nakon nje, odzada je iskočila i druga, a od naprijed i treća. Sve su se dočekale na zemlju, odstupale u teškim čizmama, šutke stale u vrstu i ruke prekrižile na leđima, kao da čekaju zapovijed. Kako smo doznali, moraju one biti uigrane kao sat, kao jedan organizam jer svaka ima svoje zaduženje i ne smije biti propusta.

Plavuša Tanja Lovrić (24) je, doznajemo, skupnica, zapovjednica borbenog vozila Patrije, ona izdaje zapovijedi dvjema djevojkama, ciljačici i vozačici. Gdje da se puca, koliko dugo, što je meta, treba li vozilom ubrzati, usporiti, povući se. U vojsci je četiri godine, a čin zapovjednice dobila je prije pola godine.

– Morala sam proći IRV, to je izobrazba za razvoj vođe koja traje pet tjedana. Tamo te uče, doslovno, kako pravilno izdati zapovijed, kako se ponašati. Svaka zapovijed, primjerice, “operite vozilo”, mora biti jasno, sažeto i glasno izrečena. Nakon toga slijedi odgovor “Na zapovijed”. Kada sam završila IRV, dobila sam zakonsko pravo zapovijedati, ali s time ide, naravno, i teret odgovornosti. Sve što se dogodi za našeg vremena u Patriji, ako nešto ode krivo, ja sam odgovorna – tumači zapovjednica.

Vojnikinja Monika Čižmek (30) je vozačica, i to prva ženska vozačica Patrije u Hrvatskoj. Kaže da joj navikavanje na osam metara dugačko, tri metra široko i preko dva metra visoko vozilo nije teško palo. Već je otprije, kao vozačica kamiona imala vozačku dozvolu C kategorije koja joj treba za vožnju Patrije. Zapravo, priznaje nam, ima ih sve. Kada nije za volanom 26 tona teškog borbenog vozila, koje na 100 kilometara potroši 70 litara dizela, najviše voli sjesti na svoj motor, chopper, i dogrmiti do lokalnog bajkerskog kluba u Sesvetskom Kraljevcu.

– Nije mi ništa bio problem i nisam se bojala. Jedino treba malo vremena da se polove ti njezini gabariti. Također, vožnja pod termalnom kamerom je puno teža nego kada gledate kroz staklo. Drugačije je, slabija je vidljivost i morate na umu imati širinu i visinu vozila – kaže Čižmek, čije je mjesto na Patriji jedna vrlo uska kabina, okružena kontrolnom pločom i tisućama tipkica kao u zrakoplovu. Kada je Patria u borbenom “modu”, da vozačica ne bi bila izložena neprijateljskoj vatri, spušta se oklopni poklopac iznad njezine glave i ona ostaje zabrtvljena za volanom. Jedini pogled prema van jest kamera koja joj na malom ekranu pokazuje sve što je oko nje. Po noći, pak, pali se geotermalna kamera koja prepoznaje toplinu. Kako bi sve to naučila, Monika je morala proći obuku za vozačicu Patrije, koja je trajala četiri tjedna. Od teoretskog dijela,gdje je morala naučiti sve komponente vozila, funkciju svake od tipki u unutrašnjosti, do praktičnog dijela na poligonu u Karlovcu.

Najmlađa, 22-godišnja Katarina Cagarić zavarala bi neupućenog promatrača milim pogledom i sitnom građom, ali ova djevojka rukuje četrdeset kilograma teškom strojnicom koja je postavljena na vrh vozila. Gunnerica, kako se službeno naziva topnica Patrije, poziva nas gore da se popnemo na čelični oklop vozila pa da nam pokaže kako kupola i strojnica funkcioniraju.

– Pazite samo da ne biste završili kao Milanović – posprdno nam dobacuje Monika dok se mi, nevični i pogrbljeni novinari, veremo na željezne oplate. Vozačica Monika, ekipni šaljivdžija, aludira na pad Zorana Milanovića koji je kao premijer 2013., skačući baš s takve Patrije, završio na leđima.

Oprezno, jednu nogu stavljamo u željezni stremen, drugu na kotač i, hop, na vrhu smo Patrije, čije je prednji dio planski posipan sitnim šoderom i tako prelakiran da bi spriječio klizanje posade koja se uspela. Gunnerica Katarina, prije negoli zasjedne za svoje komande, svaki put mora provjeriti može li se kupola, na kojoj je smještena strojnica Browning kalibra 12,7 mm, okretati u svim smjerovima. Naime, u borbenom “modu” gunnerica nije smještena za strojnicu izvana, već ima svoju borbenu stanicu unutar vozila. Kao i Monika, njezina je sitna kabinica sastavljena od naslonjača i monitora s ciljnikom. U ruci drži joystick kojim upravlja sa strojnicom, a neprekidnim rafalom može ispaliti 200 komada u dvije minute.

– Moj je posao da pratim cilj, a reagiram samo na znak zapovjednice. Obuka mi je trajala tri tjedna, učila sam sastavljanje i rastavljanje strojnice, a poslije i gađanje. To mi je bilo najizazovnije jer smo gađali mete sa 100 i 700 metara, a nekada su to bile i pokretne, padajuće mete – objašnjava nam Katarina.

Njoj uz rame, u unutrašnjosti Patrije, svoje komandno mjesto ima zapovjednica Tanja. Rođena Bjelovarčanka, kako kaže, mora poznavati dijelove posla vozačice, kao i gunnerice, jer nijedna ne smije ništa bez njezine zapovijedi. Osim njih dvije, pod zapovjedništvom i nadležnosti zapovjednice nalazi se i ostala posada Patrije. Točnije, sedam vojnika koji se obično smještaju u zadnjem ukrcajnom dijelu vozila, a koji se po njezinoj zapovijedi, iskrcavaju na teren.

Vrijeme je za ručak. Prije nego što cure odu za svojim strogo tempiranim obvezama, odlučili smo se ugrijati u toploj vojničkoj menzi i curama postaviti neka osobna pitanja. Zanimalo nas je kako dečki, koje, primjerice, sretnu u noćnim klubovima ili kafićima, reagiraju kada im tri krhke cure kažu: “Mi smo vojnikinje. Ja upravljam Patrijom, ja pucam iz strojnice, a ja zapovijedam”.

– Svima je zanimljivo to što sam gunner i uvijek postavljaju isto pitanje – a što je Patrija, koliko je to, jesam li ikada pucala u nekoga. Nevjerojatno koliko je to često pitanje. Srećom, ne izlazim baš puno van – odgovara nam gunnerica Katarina, inače iz Hrvatske Kostajnice i po struci kemijski tehničar. Na pitanje kako to da se odlučila prijaviti baš u vojsku, kaže da je to oduvijek željela.

Odmalena volim vojsku i oružje, ovisnik sam o adrenalinu, a roditeljima i nije baš bilo drago da idem u vojsku. Mislim, tata me odmah podržao, a mama je bila malo skeptična jer je mislila da je to muški posao. Govorila mi je zašto ne bih radije išla u policiju, ako već to toliko želim, ali kada je vidjela da sam ja već odlučila, onda me podržala – iskreno prepričava.

Zapovjednica Tanja je u Bjelovaru završila komercijalnu školu. Jedno je vrijeme konobarila, a hodajući s posla i na posao, svaki je dan prolazila pored jedne vojarne. To ju je privuklo jer je uvijek razmišljala što se to unutra odvija te je nakon godinu dana jednostavno predala zahtjev u lokalnom uredu za poslove obrane i prijavila se u vojsku.

– Sama prijava u vojsku dosta je iscrpna. Kada te pozovu, prvo pristupaš psihološkim testiranjima, ako se dobro sjećam, dva su testa inteligencije, a dva su testa osobnosti. Nakon toga je ispit stranog jezika, najčešće engleskog, a poslije liječnički pregled. Tek na kraju je ispit motoričkih sposobnosti koji se sastoji od 30-ak trbušnjaka, sklekova i trčanja na 3200 metara – prisjeća se Tanja, koja nakon četiri godine u vojsci, i napredovanja u čin skupnice, danas mjesečno zarađuje 6100 kuna.

Probleme s prijavom, u početku, imala je buntovna bajkerica Monika kojoj je prijava odbijena.

 Imala sam tetovažu na zapešću, a prema pravilima vojske, vojnik ne smije imati tetovažu na izloženom mjestu, kao što su ruke, prsti, vrat. Zato su me te prve godine odbili, a ja sam otišla na skidanje tetovaže i vratila se za godinu dana – govori kroz smijeh. Ništa ne može pokolebati Moniku koja je dvije godine vozila kamione, uzduž i poprijeko Hrvatske. Dobila je i u vojsci volan u ruke, a za budućnost, kaže, htjela bi se okušati kao vojni policajac, ali obvezno na motoru. Međutim, ima vojnički život, kako priznaju cure, i tamnu stranu. Ne možeš ništa planirati. Dogovoriš za vikend feštu, a onda te netko nazove da moraš sutra na neku intervenciju. Također, vojne vježbe i akcije uključuju i česta putovanja u Hrvatskoj, po ostalim vojarnama, kao i izvan Hrvatske, a to se odražava na društveni i ljubavni život.

– Ja sam nedavno prekinula vezu s dečkom s kojim sam bila pet i pol godina. Nažalost, upravo je taj vojnički način života presudio. Nikada te nema doma, nekada spavaš, ali to je život koji sam izabrala i ne bih ga mijenjala – zaključuje.

IZVOR: https://novac.jutarnji.hr